Louis Martin Terezijin otac izučio je urarski obrt, obrt strpljivosti i točnosti. Zelija Guerin rođena je u obitelji seljačkog podrijetla. Oboje razmišljaju o redovničkom životu. Oboje bijahu odbijeni. „Dvoje isključenih od redovničkog života, urar u trideset petoj i čipkarica u dvadeset sedmoj godini, sreli su se i poslije kratkih zaruka vjenčali u crkvi Naše Gospe 13. srpnja 1858.“ O njihovoj svetosti najviše govori to da ih je Papa Benedikt XVI. 2008. god. proglasio blaženima, a papa Franjo 2015. god. svetima kao i to da su prvi sveti par u povijesti i prvi sveti roditelji jedne svetice. Oni prvotno odlučiše živjeti kao brat i sestra, no posredovanjem ispovjednika promijenili su odluku i iz tog braka rođeno je devetero djece. Samo je pet kćeri preživjelo.

„I evo radosne vijesti: "Moja se kćerkica rodila, jučer, u četvrtak, uvečer u 11 sati i pol. Veoma je jaka i dobro izgleda, kažu mi da je teška osam funti, recimo šest, to je već prilično; izgleda veoma dražesna. "“ „Plavojka s plavim očima, veoma lijepa, nasmijana, prirodno nadarena, živa i vrlo osjetljiva, sklona na žestoku srdžbu, svojevoljna i otmjena, Terezija ubrzo postaje miljenica, obasipana poljupcima od cijele obitelji (…). "Cijeli moj život svidjelo se dragome Bogu da me okruži "ljubavlju", moje su prve uspomene pune osmijeha i najnježnijih milovanja!..."“

Terezija počinje pisati svoj prvi rukopis u siječnju 1895. u dvadeset i trećoj godini života i posvećuje ga časnoj majci Agnezi od Isusa, svojoj sestri Paulini. Kako sama veli „počet ću pjevati ono što moram ponavljati dovijeka: Milosrđe Gospodnje!... (Ps 88, 1)“ Pa na samom početku objašnjava tajnu svog poziva. „"Popevši se na goru, Isus dozva k sebi sve one koje je htio; i oni dođoše k njemu." (Mk 3, 13) Eto tajne moga poziva, tajne cijeloga moga života i nadasve tajne osobitih prava Isusovih na moju dušu... On ne zove one koji su toga dostojni, nego one koje hoće…“ Pa nastavlja, „dugo sam se pitala zašto dragi Bog ima svojih odabranika, zašto sve duše ne dobivaju jednaku mjeru milosti; čudila sam se videći kako obilno dijeli izvanredna dobročinstva svecima koji su ga prije vrijeđali, kao na primjer sv. Pavlu, sv. Augustinu, i kako ih tako reći sili da prime njegove milosti; ili čitajući životopis svetaca koje se naš Gospodin udostojao milovati od kolijevke do groba, ne dopuštajući na njihovu putu nijedne zapreke koja bi ih priječila da se dignu k njemu… (…) Isus se udostojao da me pouči o toj tajni. On je pred moje oči stavio knjigu prirode, i ja sam shvatila da je sve cvijeće što ga je On stvorio lijepo, da sjaj ruže i bjelina ljiljana ne uklanjaju miris male ljubice ni čarobnu jednostavnost tratinčice... Shvatila sam, kad bi svi mali cvjetovi htjeli biti ruže, da bi priroda izgubila svoj proljetni ures, a polja više ne bi bila išarana cvjetićima... Tako je i u svijetu duša, koji je vrt Isusov. On je htio stvoriti velike svece koji se mogu usporediti s ljiljanima i ružama; ali On je stvorio i manjih svetaca, i oni se moraju zadovoljiti time da budu tratinčice ili ljubičice, određene da razveseljuju pogled dragoga Boga kad ga spušta k svojim nogama. Savršenstvo se sastoji u vršenju njegove volje i u tome da budemo ono što On hoće da budemo...“

„Ja sam mnogo ljubila tatu i mamu – veli Terezija – i iskazivala im svoju nježnost na tisuću načina, jer sam bila vrlo srdačna. Ali sredstva koja sam upotrebljavala bila su katkada neobična, kako dokazuje ovaj odlomak iz jednog mamina pisma: "Beba je vragolanka da joj nema ravne: miluje me i želi mi smrt: 'O, kako bih rado da ti umreš, jadna moja majčice!...' Kad su je zbog toga ukorili, rekla je: 'Ali to je zato da odeš u nebo, jer ti kažeš da treba umrijeti da se dođe onamo.' Ona isto tako želi smrt svome ocu u svojoj pretjeranoj ljubavi! (Pismo Paulini, 5. prosinca 1875)“ „Evo odlomka iz drugog pisma (Paulini, 29. listopada 1876): "Mala me Terezija neki dan pitala hoće li ona doći u nebo. Rekla sam joj da hoće ako bude vrlo dobra. Ona mi odgovori: 'Da, ali ako ne bih bila dobra, išla bih u pakao... Ali ja dobro znam što bih učinila: odletjela bih k tebi u nebo; kako bi me dragi Bog mogao uzeti od tebe?... Ti bi me čvrsto držala u svojim rukama.' Vidjela sam u njezinim očima kako je čvrsto uvjerena da joj dragi Bog ne može ništa ako bude u rukama svoje majke..."“ „Čim učini malu štetu, odmah treba da to svi znaju. Jučer je nehotice srušila komadić papirnatog zastora; zato je zapala u takvo stanje da je pobuđivala samilost. Onda je to trebalo što brže kazati ocu. On je stigao četiri sata poslije toga, nitko više nije mislio na to, ali ona je brzo došla k Mariji i rekla: 'Reci brzo tati da sam razderala papirnati zastor.' Stajala je kao krivac koji čeka osudu; ali ona je u svojoj glavici mislila da će joj se lakše oprostiti ako se sama optuži. (Pismo Paulini, 21. svibnja 1876)“ Terezija je bila iznimno vezana uz sestru Paulinu. „Često sam čula kako govore da će Paulina sasvim sigurno biti redovnica. Tada sam, ne znajući pravo što je to, mislila: "I ja ću biti redovnica". To je eto jedna od mojih prvih uspomena, i odonda nisam nikada promijenila svoje odluke!...“ Terezija se optužuje za oholost – „Jednoga dana reče mi mama: "Terezice, ako poljubiš zemlju, dat ću ti jedan novčić." Jedan novčić, to je za mene bilo čitavo bogatstvo. Da ga zaslužim, nisam trebala da snizujem svoju veličinu, jer zbog moga malog stasa nije bila velika udaljenost između mene i zemlje; ali moja se oholost pobunila na pomisao da "poljubim zemlju"; ja se uspravim i reknem mami: "O ne, draga majčice, ja volim biti bez novčića!..."“ „Da su me s ovakvom ćudi, kao što je moja, odgajali roditelji bez kreposti, ili da me je, kao Celinu, razmazila Lujza, bila bih postala vrlo zločesta i možda bih se izgubila... Ali Isus je bdio nad svojom malom zaručnicom. On je htio da se sve okrene na njezino dobro, dapače i njezini nedostaci, koji su joj, potisnuti zarana, poslužili da uznapreduje u savršenosti.. Kako je u mene bilo samoljublja, a i ljubavi prema dobru, čim sam počela ozbiljno razmišljati (a to sam činila još vrlo mala), bilo je dovoljno da mi kažu da nešto nije dobro, i ja više nisam imala želje da mi to ponove dva puta...“

„Jednoga dana Leonija, misleći da je prevelika da se igra s lutkom, dođe k nama dvjema s košarom punom haljinica i lijepih komada tkanine za druge haljinice; odozgo je ležala njezina lutka. - "Evo, drage sestrice - reče nam ona birajte: dajem vam sve ovo." - Celina pruži ruku i uzme omotić vrpca koji joj se sviđao. Poslije jednog časa razmišljanja pružim i ja ruku govoreći: "Ja biram sve!" I uzmem košaru bez daljnjih pitanja.“ „Ta zgodica iz moga djetinjstva kratak je sadržaj cijeloga moga života. Kad sam kasnije spoznala što je savršenost, shvatila sam da treba mnogo trpjeti da se postane sveticom, tražiti uvijek ono što je najsavršenije, i zaboravljati sebe; shvatila sam da ima mnogo stupnjeva u savršenosti i da je svaka duša slobodna da odgovara na poticaje našega Gospodina, da čini malo ili mnogo za Njega, jednom riječju, može birati među žrtvama koje On traži. Tada sam kao u dane svoga ranog djetinjstva kliknula: "Bože moj, ja biram sve! Ne želim biti napola svetica; ne bojim se trpjeti za Tebe, bojim se samo jednoga: da bih vršila svoju volju; uzmi je od mene, jer ja biram sve što Ti hoćeš..."“

„Sjećam se jednoga sna koji sam morala sanjati u toj dobi i koji se duboko usjekao u moje pamćenje. Jedne noći sanjala sam da sam izašla da se sama prošećem po vrtu. Stigavši do stuba kojima se trebalo uspeti da se dođe u vrt, zaustavila sam se od užasa. Preda mnom, pokraj sjenice, nalazila se bačva s vapnom, i na toj su bačvi dva ružna mala vražića plesala neobičnom brzinom usprkos teškim okovima što su ih imali na nogama. Najednom baciše na mene svoje plamene oči, zatim se u isti čas, očito više prestrašeni nego ja, survaše u bačvu, a onda se sakriše u praonicu koja se nalazila nasuprot meni. Videći kako su se prestrašili, htjela sam znati što će učiniti, te se približim k prozoru. Ubogi su vražići bili tamo, skakali su po stolovima, ne znajući kako da umaknu mome pogledu. Katkada bi se približili k prozoru, nemirno gledajući da li sam još tamo, i videći me još uvijek počeli bi iznova trčati kao očajnici. Bez sumnje, u tom snu nema ništa neobično, ali ja mislim da je dragi Bog dopustio da ga se sjetim, kako bi mi dokazao da se duša u stanju milosti ne treba ništa bojati zlih duhova, koji su kukavice, spremni na bijeg pred pogledom djeteta...“

„Oh, uistinu, sve mi se smiješilo na zemlji: nalazila sam cvijeće na svakom koraku, i moja sretna narav pridonosila je također tome da moj život bude ugodan. Ali imalo se započeti novo razdoblje za moju dušu, morala sam proći kroz oganj kušnje i trpjeti od svoga djetinjstva, da bih mogla ranije biti prikazana Isusu.“ Terezijina majka umire, a „dirljivi obred Posljednjeg pomazanja utisnuo se također u moju dušu. Još vidim mjesto gdje sam bila pokraj Celine. Svih pet nas bile smo poredane po dobi, a ubogi tata bio je također tamo i jecao...“ „Isti dan ili sutradan iza mamine smrti uzeo me tata na ruke i rekao: "Hajde poljubi posljednji put svoju sirotu majčicu!" I ja bez ijedne riječi primakoh usne k čelu svoje drage majke... Ne sjećam se da sam mnogo plakala. Nisam nikome govorila o dubokim osjećajima koje sam gajila... Gledala sam i slušala šuteći...“ Neko vrijeme nakon smrti majke „svako poslijepodne išla sam na kratku šetnju s tatom; zajedno smo išli u pohode Presvetom Sakramentu, svaki dan u drugoj crkvi. Tako sam po prvi put ušla u karmelsku kapelu. Tata mi je pokazao rešetke u koru i rekao da se iza njih nalaze redovnice. Nisam mogla ni naslutiti da ću devet godina kasnije i ja biti među njima!...“ Za svog oca, u trenutcima molitve veli Terezija da „je trebalo samo da ga gleda, pa da zna kako se mole sveci...“

„Paulini sam se u svemu najiskrenije povjeravala. Ona je rješavala sve moje sumnje... Jednom sam se čudila što dragi Bog ne daje jednaku slavu u nebu svim odabranicima, i bojala sam se da nisu svi sretni. Tada me Paulina poslala po veliku tatinu čašu i rekla mi da je stavim uz svoj sasvim mali naprstak te da oboje napunim vodom. Tada me zapita koje je od njih punije. Rekoh joj da je jedno i drugo jednako puno i da je nemoguće uliti u njih više vode nego što mogu primiti. Moja mi draga majka tada objasni da će u nebu dragi Bog dati svima izabranicima toliko slave koliko je mogu nositi, i da posljednji neće moći ništa zavidjeti prvome. Približavajući tako mome shvaćanju najuzvišenije tajne, vi ste, draga majko, znali dati mojoj duši hranu koja joj je bila potrebna...“

Terezija je imala viđenje svog oca u poznim godinama, kako odlazi iza šumice s koprenom preko lica kao predskazanje njegove muke na zemlji i smrti te slave na nebu. „Nisam mogla bez strepnje ni pomisliti da tata može umrijeti... Jednom se popeo na vrh ljestava, pa kako sam ja bila upravo pod njima, on mi vikne: "Makni se, mala moja sirotice! Ako padnem, smrvit ću te!" Čuvši to, osjetih kako mi se buni cijela nutrina, te mjesto da se udaljim, pripijem se uz ljestve misleći: "Ako tata padne, neću se bar žalostiti što ga vidim kako umire, jer ću umrijeti s njim!“

O ljubavi Terezije i sestre Celine govori i ovaj događaj: „Dobila sam nadimak "Celinina kćerkica", pa kad bi se ona ljutila na mene, najveći je znak njezina nezadovoljstva bio kad bi mi rekla: "Nisi više moja kćerkica, svršeno je, toga ću se uvijek sjećati!..." Tada je trebalo da samo zaplačem kao Magdalena, moleći je da me i dalje smatra svojom kćerkicom, i ona bi me odmah poljubila obećavajući mi da se ničega više neće sjećati...“ U vrijeme ulaska sestre Pauline u Karmel „osjetih da je Karmel ona pustinja gdje dragi Bog hoće da se i ja sakrijem... Osjetila sam to tako snažno da nije bilo ni najmanje sumnje u mom srcu: to nije bio san djeteta koje se daje zanositi, nego sigurnost da je to božanski poziv, htjela sam ići u Karmel ne radi Pauline, nego radi Isusa samoga... Mislila sam na mnoge stvari koje se ne mogu izraziti riječima, ali koje su ostavile dubok mir u mojoj duši.“

Iste godine Tereziju je zahvatila bolest. „Nitko vam nije zadao toliko muke kao ja, i nitko nije primio toliko ljubavi koliko ste mi je vi obilno dale... Na sreću, imat ću Nebo da se odužim, moj Zaručnik je vrlo bogat, i ja ću crpsti iz njegove riznice ljubavi da vam stostruko vratim za sve što ste pretrpjele radi mene... Moja najveća utjeha za vrijeme moje bolesti bilo je pismo od Pauline... Čitala sam ga i ponovno čitala dok ga nisam znala napamet... Jednom ste mi, ljubljena moja Majko, poslali pješčanik i jednu od mojih lutaka obučenu kao karmelićanka; moju radost nemoguće je izreći...“ „Bili smo u lijepom mjesecu svibnju, sva se priroda kitila cvijećem i odisala veseljem, samo je mali cvijetak ginuo, i činilo se da je zauvijek uvenuo... Međutim on je imao uza se Sunce, a to Sunce bijaše čudotvorni kip Blažene Djevice koji je dva puta govorio mami, i često je, vrlo često, mali cvijetak okretao svoj cvjetni vjenčić prema toj blagoslovljenoj Zvijezdi...“ „Trpjela sam mnogo od te neprirodne i neobjašnjive (bolesti) borbe, i Marija je od nje trpjela možda još više nego ja. Poslije uzaludnih pokušaja da mi pokaže da je kraj mene, Marija klekne kraj moga kreveta s Leonijom i Celinom, zatim se okrene prema Blaženoj Djevici i pomoli joj se žarko kao majka koja moli, koja zahtijeva život svoga djeteta. I Marija postiže što je željela... Ne nalazeći nikakve pomoći na zemlji, uboga mala Terezija također se okrenula prema Nebeskoj Majci i molila je od svega srca da joj se napokon smiluje... Najednom mi se Blažena Djevica ukaza lijepa, tako lijepa da nikada prije nisam vidjela ništa tako lijepo. Njezino je lice odisalo neizrecivom dobrotom i nježnošću, ali do dna duše dirnuo me je "divni osmijeh Blažene Djevice". Tada nestade svih mojih muka, dvije krupne suze provriješe ispod mojih kapaka i potekoše tiho niz moje obraze, ali to bijahu suze nepomućene radosti...“ Terezija je čudesno ozdravila.

U pripremi za prvu svetu pričest pripremala ju je Marija. „Ah, kako je bila rječita moja draga kuma! Bila bih voljela da nisam bila jedina koja je slušala njezine duboke pouke. Osjećala sam se tako dirnuta da sam u svojoj bezazlenosti mislila da bi najveći grešnici bili dirnuti kao ja i da bi, puštajući svoja prolazna bogatstva, htjeli samo još stjecati nebeska...“ „Uoči velikoga dana primila sam odrješenje po drugi put, moja opća ispovijed ostavila je velik mir u mojoj duši, i dragi Bog nije dopustio da ga i najmanji oblak pomuti.“ „Napokon je svanuo "najljepši dan među mojim danima". Kakve li su neiskazane uspomene ostavile u mojoj duši najmanje pojedinosti toga nebeskoga dana!... Najprije radosni uranak u zoru, smjerni i nježni poljupci učiteljica i velikih drugarica... Velika soba ispunjena snježnim pahuljicama, te se svakoj djevojčici činilo da se njima odijeva jedna za drugom... Nadasve ulazak u kapelu i jutarnje pjevanje lijepe pjesme: "O oltaru sveti među anđelima!"“ „Ah, kako je bio sladak prvi cjelov Isusov mojoj duši!... To je bio cjelov ljubavi; osjećala sam da sam ljubljena, pa sam govorila: "Ja te ljubim, dajem ti sebe zauvijek." Nije bilo zahtjeva, ni bojeva, ni žrtava. Već su se dugo vremena Isus i sirota mala Terezija gledali i razumjeli...“ „Marija me uzela k sebi u noći iza toga lijepoga dana, jer i iza najsjajnijih dana dolazi tmina, samo će dan prve, jedine i vječne Pričesti u nebu biti bez zalaska sunčanoga!...“

Nadalje u svojoj jednostavnosti i iskrenosti Terezija veli: „Priznajem da sam bez Njega mogla pasti tako nisko kao sveta Magdalena, i duboka riječ našega Gospodina Šimunu odjekuje veoma blago u mojoj duši... Znam da "onaj kome se manje oprašta manje ljubi" (Lk 7, 47), ali znam također da je meni Isus oprostio više nego svetoj Magdaleni, jer mi je oprostio unaprijed, ne dopustivši da padnem. Ah, kako bih rado da mogu objasniti što osjećam!... Evo jednog primjera koji će malo osvijetliti moju misao.“ „Otac je saznao da se na putu njegova sina nalazi kamen, požurio se da pretekne sina i ukloni kamen, a da ga nitko nije vidio. Zacijelo taj sin, predmet dalekovidne ljubavi očeve, budući da ne zna od kakve ga je nesreće očuvao otac, neće ocu iskazati svoje zahvalnosti i ljubit će ga manje nego da ga je izliječio... Ali ako dozna kakvoj je opasnosti upravo izbjegao, neće li ga još više voljeti? Eto, ja sam to dijete, predmet dalekovidne ljubavi jednoga Oca koji nije poslao svoju Riječ da otkupi pravedne, nego grešnike (usp. Mt 9, 13). On hoće da ga ljubim jer mi je oprostio ne mnogo, nego sve. On nije čekao da ga ljubim mnogo kao sveta Magdalena, nego je htio da znam kako me je ljubio ljubavlju neiskazane brige da bih ga sada ljubila kao izvan sebe!... Čula sam u propovijedi da se još nije našla čista duša koja bi ljubila više od duše pokajnice. Ah, kako bih rado da mogu opovrći tu riječ!...“

„Kako žalim duše koje propadaju!... Tako je lako zalutati na cvjetnim stazama svijeta... Bez sumnje je za malo plemenitiju dušu slatkoća koju svijet nudi pomiješana s gorčinom, i golemi se bezdan želja ne može ispuniti časovitim hvalama... Ali da moje srce nije bilo uzdignuto prema Bogu od prvog časa svoga buđenja, da mi se svijet smiješio od moga prvoga koraka u životu, što bi bilo od mene?... O, ljubljena moja Majko, s kakvom zahvalnošću pjevam milosrđe Gospodnje!... Nije li me Gospodin, po ovim riječima Mudrosti, "izvukao iz svijeta prije nego je moj duh izopačila njegova zloba i njegov varavi lik zaveo moju dušu"?... (Mudr 4,11) Blažena Djevica također je bdjela nad svojim malim cvijetkom…“

Marija ulazi u Karmel. „15. listopada bio je dan rastanka! Od radosne i brojne obitelji u Buissonnetsu ostale su još samo dvije posljednje djevojčice... Golubice su pobjegle iz očinskog gnijezda, a one koje su ostale htjele su također odletjeti za njima, ali njihova krila bijahu još preslaba da bi mogle poletjeti... Dragi Bog, koji je htio dozvati k sebi najmanju i najslabiju od svih, požurio se da ojača njezina krila.“

„Bila sam uistinu nepodnošljiva zbog svoje prevelike osjetljivosti. – Veli Terezija – tako na primjer, ako se dogodilo da sam nehotice samo malo ražalostila nekoga koga sam voljela, onda sam, mjesto da se svladam i da ne plačem, a to je još povećavalo moju pogrešku mjesto da je umanjuje, plakala kao Magdalena, a kad sam se počela tješiti zbog same pogreške, onda sam plakala što sam prije plakala... Sva su uvjeravanja bila beskorisna, i ja nisam mogla postići da se popravim od te tužne pogreške.“