Terezija postaje snažnija jednog Božića. „Bilo je to 25. prosinca 1886. kad sam primila milost da izađem iz djetinjstva, jednom riječju, milost potpunog obraćenja.“ Nakon dolaska s polnoćke veselila se cipelici u kaminu u kojoj bi našla darove. No njen otac se ozlovolji videći njene cipele u kaminu i rekne ove riječi: "Napokon, sreća da je to posljednja godina!..." To je iznimno povrijedilo Tereziju no pronašla je davno izgubljenu duševnu snagu i spustila se pred oca veselo vadeći darove. „U toj svijetloj noći započe treće razdoblje moga života, najljepše od svih, najpunije nebeskih milosti... U jednom je času Isus izvršio djelo koje ja nisam mogla izvršiti u deset godina; Isus ga je izvršio zadovoljavajući se mojom dobrom voljom koje mi nikada nije nedostajalo. Mogla sam mu reći poput njegovih apostola: "Gospodine, svu sam noć lovila, a nisam ništa uhvatila." (Lk 5, 5) Još milosrdniji prema meni nego prema svojim učenicima, Isus sam uze mrežu, baci je i izvuče je punu riba... On učini mene ribarom duša, osjetih veliku želju da radim na obraćenju grešnika, želju koju nikada prije nisam osjetila tako živo... Osjetih, jednom riječju, kako ljubav ulazi u moje srce, osjetih potrebu da zaboravim sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna!“

Nakon nekog vremena „čula sam govoriti o velikom zločincu koji je upravo bio osuđen na smrt zbog užasnih zločina, a po svemu se činilo da će umrijeti bez pokajanja. Ja sam htjela pod svaku cijenu spriječiti da ne dođe u pakao, i da to postignem, upotrijebila sam sva sredstva koja se mogu zamisliti. (…) Zamolila sam Celinu da dade čitati misu na moje nakane. Nisam se usudila da sama zamolim misu bojeći se da ne bih bila prisiljena priznati da je to za velikog zločinca Pranzinija. Nisam to htjela reći ni Celini, ali ona me svojim tako nježnim i tako upornim pitanjima natjerala da joj odam svoju tajnu. Ona ne samo da mi se nije rugala, nego me još zamolila da mi smije pomoći da obratim svoga grešnika. Ja prihvatih njezinu pomoć sa zahvalnošću, jer bih bila voljela da se svi stvorovi ujedine sa mnom da izmolimo milost za krivca. Osjećala sam u dnu srca sigurnost da će naše želje biti ispunjene, ali da se ohrabrim i uzmognem dalje moliti za grešnike, rekoh dragom Bogu da sam potpuno uvjerena da će oprostiti jadnom nesretniku Pranziniju, a da ću to vjerovati i onda ako se ne ispovjedi i ne pokaže nikakva znaka kajanja; toliko pouzdanja imam u neizmjerno milosrđe Isusovo ali ga ipak molim samo jedan znake kajanja za moju jednostavnu utjehu... Moja molitva bila je doslovce uslišana! Usprkos tatinoj zabrani da ne smijemo čitati nikakvih novina, nisam smatrala da sam neposlušna ako pročitam mjesta koja su govorila o Pranziniju. Sutradan iza njegova smaknuća dođe mi pod ruku dnevnik La Croix. Otvorih ga žurno, i što vidjeh? Ah, suze odadoše moje uzbuđenje, te sam se morala sakriti... Pranzini se nije ispovjedio, popeo se na stratište i spremao se da turi glavu u kobni otvor, kad se najednom, obuzet nenadanim nadahnućem, okrenuo, pograbio raspelo koje mu je pružao svećenik, i poljubio tri puta njegove presvete rane!... Zatim je njegova duša otišla da primi milosrdnu osudu Onoga koji izjavljuje da će na nebu biti veća radost nad jednim grešnikom koji se pokajao nego nad devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanja... (Lk 15, 7)“

Razmišljajući o svome duhovnom rastu dodaje: „Kad vrtlar brižno nastoji oko ploda za koji hoće da mu dozori prije vremena, ne čini to nikad zato da ga ostavi na stablu, nego da ga ponudi na sjajno prostrtu stolu. Sa sličnom je namjerom Isus rasipao svoje milosti na svoj mali cvijetak... Onaj koji je u dane svoga zemaljskog života klicao: "Oče, blagoslivljam te što si ove stvari sakrio od učenih i mudrih i otkrio ih najmanjima" (Mt 11, 25), htio je da u meni sine njegovo milosrđe. Budući da sam bila malena i slaba, spuštao se k meni i potajno me upućivao u stvari svoje ljubavi. Ah, da su me mudraci koji su proveli svoj život u učenju došli pitati, zacijelo bi se začudili videći djevojčicu od četrnaest godina kako razumije tajne savršenosti, tajne koje im sve njihovo znanje ne može otkriti, jer za njihovo posjedovanje treba biti siromašan duhom!...“

Terezija se odlučuje ući u Karmel s petnaest godina. No trebalo je to prenijeti svome ocu koji je već žrtvovao tri starije kćeri. „Bez ijedne riječi došla sam i sjela kraj njega, a oči su mi već bile orošene suzama. On me pogleda nježno, uzme moju glavu i privine je na svoje srce govoreći mi: "Što ti je, moja mala kraljice?... Kaži mi sve..." Zatim ustane kao da bi htio sakriti vlastito uzbuđenje, pođe polagano držeći neprestano moju glavu na svom srcu. Kroz suze sam mu povjerila svoju želju da uđem u Karmel. Tada se njegove suze pomiješaše s mojima, ali on ne reče ni riječi da me odvrati od moga zvanja, zadavoljavajući se jednostavno napomenom da sam još premlada za tako ozbiljnu odluku. Ali ja sam tako dobro branila svoju stvar da je tata sa svojom iskrenom i plemenitom naravi brzo došao do uvjerenja da je moja želja - želja samoga Boga, i zato je u svojoj dubokoj vjeri kliknuo da mu dragi Bog iskazuje veliku čast što od njega tako traži njegovu djecu.“ Terezijin ujak teškom mukom pristaje ju pustiti. „Nekoliko dana poslije ujakova pristanka došla sam vas posjetiti, ljubljena moja Majko, i rekoh vam svoju radost što su sve moje kušnje prošle. Ali kakvo je bilo moje iznenađenje i moja žalost kad ste mi rekli da velečasni superior ne pristaje na moj ulazak prije dvadeset i prve godine... (…) Moj divni tatica uzalud se priključio mojim molbama, ništa nije moglo promijeniti njegove odluke. On mi reče da nema opasnosti u odlaganju, da mogu provoditi život karmelićanke kod kuće, da nije sve izgubljeno ako ne primim disciplinu, itd., itd. Napokon je na kraju dodao da je on samo zastupnik preuzvišenog biskupa, i ako mi biskup dopusti ući u Karmel, on više neće imati ništa da kaže...“ „31. listopada bio je dan određen za moj put u Bayeux. Krenula sam sama s tatom, sa srcem punim nade… (…) Ah, koliko me je muke stajalo to putovanje! Trebalo je da mi dragi Bog udijeli sasvim posebnu milost da bih mogla nadvladati svoju veliku plašljivost...“ Kad smo stigli biskupu „Preuzvišeni me upitao da li već dugo želim ući u Karmel. "O da, preuzvišeni, vrlo dugo..." "Da vidimo", prihvati smijući se prečasni Reverony, vi ne možete nikako reći da već petnaest godina imate tu želju. "Istina je", odvratim ja smiješeći se također, "ali ne treba ni oduzeti mnogo godina, jer sam ja željela postati redovnicom otkad se probudio moj razum, a poželjela sam Karmel čim sam ga dobro upoznala, jer sam uviđala da će sve težnje moje duše biti ispunjene u tom redu."“ „Preuzvišeni, misleći da će ugoditi tati, pokuša me nagovoriti neka još nekoliko godina ostanem kod njega; i zato je bio nemalo iznenađen i zadivljen kad je vidio da tata pristaje uz mene i moli da dobijem dopuštenje da odletim sa petnaest godina. Međutim sve je bilo beskorisno.“

„Tri dana poslije puta u Bayeux imala sam poći na mnogo dulji put: u Vječni grad. Ah, kakav je to bio put! On sam poučio me je više nego duge godine učenja, on mi je pokazao taštinu svega prolaznoga i da je "sve tuga srca pod suncem" ... (Prop 2, 11) Ipak sam vidjela mnogo lijepih stvari, razgledala sam sve divote umjetnosti i vjere, a nadasve, stupala sam po istoj zemlji kao i sveti apostoli, po zemlji natopljenoj krvlju mučenika, i moja je duša porasla u dodiru sa svetim stvarima...“ Bojavši se da bi na tom putu mogla otkriti zlo reče: “Nisam bila iskusila da je "čistima sve čisto" (Tit 1, 15) i da duša bezazlena i iskrena ne vidi zla ni u čemu jer zaista zlo postoji samo u nečistim srcima, a ne u neosjetnim predmetima...“ „U nedjelju 20. studenoga (…) ušle smo u Vatikan u kapelu Svetoga Oca.“ „… Bila sam do nogu Svetoga Oca. Pošto sam poljubila njegovu papuču, on mi pruži ruku, ali mjesto da je poljubim, ja sklopih svoje ruke i digavši prema njegovu licu svoje oči natopljene suzama, kriknuh: "Presveti Oče, ja vas molim veliku milost!..." Tada Sveta Otac sagne glavu prema meni, tako da se moje lice gotovo doticalo njegova, i ja vidjeh kako su se njegove crne i duboke oči uprle u mene i kao da prodiru do dna moje duše. "Presveti Oče", rekoh mu, "u čast vašeg jubileja dopustite mi da uđem u Karmel s petnaest godina!" Od uzbuđenja je bez sumnje moj glas drhtao. Sveti Otac se okrene prema prečasnom Reveronyju, koji me je gledao zapanjeno i nezadovoljno, te reče: "Ne razumijem sasvim dobro." Da je dragi Bog dopustio, prečasni Reverony bio bi mi lako postigao što sam željela; ali On mi je htio dati križ, a ne utjehu. "Presveti Oče", odgovori generalni vikar, "to je djevojčica koja želi ući u Karmel s petnaest godina, ali poglavari raspravljaju to pitanje u ovaj čas." "Dobro, drago dijete", odgovori Sveti Otac gledajući me s dobrotom, "učini kako odluče poglavari!" Položivši svoje ruke na njegova koljena, pokušah zadnji napor i rekoh molećim glasom: "Oh, Presveti Oče, kad biste vi rekli 'da', svi bi na to pristali... " On me pogleda ravno u oči i izgovori ove riječi naglašujući svaki slog: "Hajde... hajde... Ući ćeš ako dragi Bog to hoće!..." (Njegov naglasak imao je nešto tako prodorno i tako uvjerljivo da mi se čini kao da ga još sada čujem.) Kako me je dobrota Svetoga Oca ohrabrila, htjela sam još govoriti, ali me dva počasna stražara uljudno dotakoše da ustanem.“

O životu u Karmelu i u svijetu veli: „Ah, dobro sam osjetila da se radost ne nalazi u predmetima koji nas okružuju, nego u najdubljoj nutrini duše; radost se može posjedovati isto tako u tamnici kao i u palači, a dokaz je tome i to što sam sretnija u Karmelu, pa i usred unutarnjih i vanjskih kušnja, nego u svijetu, okružena udobnostima života i nadasve slatkoćom očinskoga ognjišta!...“ „Majka Marija od Gonzage javila mi je pismom da je odgovor od monsinjora stigao 28. prosinca, na blagdan Nevine dječice, ali mi ga nije priopćila, jer je odlučila da će moj ulazak u red biti tek poslije korizme. Nisam mogla suspreći suze pri pomisli na tako dugu odgodu. (…) Tri mjeseca prođoše vrlo brzo, i napokon je stigao toliko žuđeni čas.“ „Ponedjeljak 9. travnja, kad je Karmel slavio svetkovinu Blagovijesti, koja je bila prenesena zbog korizme, bio je izabran za moj ulazak u samostan. Uoči toga dana čitava je obitelj bila okupljena oko stola za koji sam imala sjesti posljednji put. Ah, kako su takvi intimni sastanci bolni! Onda kad bih najradije bila zaboravljena, obasipaju me milovanjima i najnježnijim riječima, kao da hoće da osjetim žrtvu rastanka...“ „Moje se uzbuđenje nije vidjelo izvana; pošto sam izgrlila sve članove svoje ljubljene obitelji, klekla sam pred svoga divnoga oca, moleći od njega blagoslov. Da mi ga dade, spustio se i on na koljena i blagoslovio me plačući... To je bio prizor kojemu su se morali radovati anđeli, videći toga starca kako prikazuje Gospodinu svoje dijete još u proljeće njegova života!... Nekoliko časaka poslije toga zatvorila su se iza mene vrata svete arke, i ondje me zagrliše ljubljene sestre koje su mi bile kao majke i koje sam odlučila da odsada uzimam kao uzore u svojim djelima...“

Kod posjete oca Pichona Terezija je održala veliku ispovijed a dobri otac Pichon joj je ovako odgovorio: „"U nazočnosti dragoga Boga, Presvete Djevice i svih svetaca izjavljujem da nikada niste učinili ni jednoga jedinog smrtnoga grijeha." Zatim doda: "Zahvalite dragom Bogu za ono što čini za vas, jer kad bi vas On napustio, vi biste mjesto anđelčića postali vražić."“ „Jedna dobra stara majka shvatila je jednoga dana ono što sam ja osjećala. Ona mi za odmora reče smijući se: "Draga kćerkice, meni se čini da vi i nemate mnogo da kažete svojim poglavaricama." "Zašto to kažete, majko?" "Jer je vaša duša do skrajnosti jednostavna, ali kad budete savršeni, bit ćete još jednostavniji: što se čovjek više približuje Bogu, to biva jednostavniji." Dobra je majka imala pravo.“

„Shvatila sam što je prava slava. Onaj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 36) pokazao mi je da se prava mudrost sastoji u tome da "hoćeš biti nepoznata i smatrana ništicom" (Nasljeduj Krista I, 2, 3) i u tome da "traži" radost u preziranju same sebe"... (Nasljeduj Krista III, 49, 7) Ah, željela sam da poput Isusova lica i "moje bude uistinu skriveno, da me nitko na zemlji ne pozna"... (Iz 53, 3) Žeđala sam za tim da trpim i da budem zaboravljena...“ Stigao je dan oblačenja. …Blagdan je bio divan, a najljepši, najdivniji cvijet bio je moj ljubljeni kralj; nikada nije bio ljepši, dostojanstveniji... Svi su mu se divili. Taj je dan bio njegov trijumf, njegov posljednji blagdan ovdje dolje. Dao je svu svoju djecu dragome Bogu, jer kad mu je Celina povjerila svoje zvanje, plakao je od radosti i pošao s njom u crkvu da zahvali Onome koji "mu je iskazao čast uzimajući svu njegovu djecu".“ „Nisam znala da će 12. veljače, mjesec dana poslije moga redovničkog oblačenja, naš ljubljeni tata piti iz najgorče od svih čaša, iz čaše najtežeg poniženja.“

„Tako je moja duša doskora dijelila patnje moga srca. Duhovna suhoća bijaše kruh moj svagdanji, i premda sam bila lišena sve utjehe, ipak sam bila najsretnije stvorenje na svijetu, jer su sve moje želje bile zadovoljene...“

„Za vrijeme smrtne borbe majke Genoveve opazila sam suzu kako se blista u njezinu oku poput dijamanta. Ta suza, posljednja od onih koje je prolila, nije pala dolje, vidjela sam je kako je sjala još u koru, a da nitko nije mislio da je pokupi. Tada sam uzela malo finog platna i usudila se uvečer, neopazice, približiti i uzeti kao relikviju posljednju suzu jedne svetice... Otada sam je uvijek nosila uza se u maloj kesici u kojoj su pohranjeni moji zavjeti. (…) Jedne noći poslije smrti majke Genoveve imala sam jedan utješljiviji san. Sanjala sam da ona sastavlja svoju oporuku i da svakoj sestri daje po koju od svojih stvari; kad je došao red na mene, mislila sam da neću ništa dobiti, jer joj nije ostalo ništa više; ali ona se digla i rekla mi tri puta s prodornim naglaskom: "Vama ostavljam svoje srce."“

„Jednoga sam dana, protivno svome običaju, bila malo uznemirena idući na sv. Pričest; činilo mi se da dragi Bog nije zadovoljan sa mnom, te mišljah: "Ah, ako danas dobijem samo polovicu hostije, bit će mi to velika žalost: mislit ću da Isus nerado dolazi u moje srce." Približim se... Oh, sreće! Prvi put u svom životu vidjela sam svećenika kako uzima dvije jasno odijeljene hostije i daje mi ih!... Shvaćate moju radost i slatke suze koje sam prolila videći tako veliko milosrđe...“

Tereziji su dali da slika i piše pjesme no „kao što je Salomon, okrenuvši se djelima ruku svojih u koja je uložio tako beskoristan trud, vidio da je sve taština i žalost duha, isto sam tako i ja iskustvom spoznala da se sreća sastoji samo u tome da živiš skrovito i da ništa ne znaš o stvorenim stvarima. Shvatila sam da su bez ljubavi sva djela samo ništa, pa i najsjajnija, kao na primjer uskrisivanje mrtvih ili obraćanje naroda... I mjesto da mi naškode, mjesto da me ponesu k taštini, darovi me, kojima me je dragi Bog obasuo (a da ih nisam molila od njega), dižu k njemu: vidim da je jedini On nepromjenljiv, da jedini On može ispuniti moje neizmjerne želje...“

„29. srpnja prošle godine (1894) dragi je Bog raskinuo zemaljske okove svoga divnoga sluge (oca) pozvavši ga da primi vječnu nagradu; u isto vrijeme raskinuo je i okove koji su zadržavali u svijetu njegovu ljubljenu zaručnicu. Ona je ispunila svoju prvu dužnost: preuzevši zadatak da nas sve zastupa kod našega oca, kojega smo tako nježno ljubile, izvršila ga je kao anđeo... Ali anđeli ne ostaju na zemlji: kad izvrše volju Božju, odmah se vraćaju k Njemu, jer zato imaju krila... I naš anđeo strese svoja bijela krila, spreman da leti vrlo daleko da nađe Isusa, ali Isus je dao da poleti sasvim blizu... Zadovoljio se primivši veliku žrtvu koja je bila vrlo bolna za malu Tereziju... Dvije godine skrivala joj je njezina Celina jednu tajnu. Ah, koliko je i ona sama trpjela!... Napokon se moj ljubljeni kralj, koji na zemlji nije volio sporosti, požurio da s neba uredi tako zamršene stvari svoje Celine, i 14. rujna ona se sjedinila s nama!...“

„O, ljubljena moja Majko! Poslije tolikih milosti moram pjevati sa Psalmistom: "Gospodin je dobar, njegovo je milosrđe vječno." (Ps 117, 1) Čini mi se, kad bi svi stvorovi imali iste milosti kao ja, da se nitko ne bi bojao dragoga Boga, nego bi ga svi ljubili preko svake mjere, i da iz ljubavi, a ne od straha, nikada nijedna duša ne bi pristala da ga ražalosti...“

„Kako je slatka radost misliti da je dragi Bog pravedan, to jest da uzima u obzir naše slabosti, da savršeno poznaje krhkost naše naravi. Čega bih se dakle bojala? Ah, Bog, koji je beskrajno
pravedan, koji se udostojao tako dobrostivo oprostiti sve pogreške rasipnoga sina, ne mora li on biti pravedan i prema meni koja "sam uvijek s njim"?... (Usp. Lk 15,31)“

„Oh, kako je sladak put ljubavi!... Kako želim prionuti tome da uvijek s najvećim predanjem činim volju Božju!... Eto, ljubljena moja Majko, sve što vam mogu reći o životu vaše male Terezije. Vi sami znate mnogo bolje što je ona i što je Isus za nju učinio; zato ćete mi oprostiti što sam mnogo skratila povijest njezina redovničkog života... Kako će se svršiti ta "povijest maloga bijelog cvijetka"? - Možda će mali cvijetak biti ubran u svojoj svježini ili će možda biti presađen na druge obale... Ne znam, ali što sigurno znam, to je da će ga milosrđe dragoga Boga uvijek pratiti i da nikada neće prestati da blagoslivlja ljubljenu Majku koja ga je dala Isusu; vječno će se radovati što će biti jedan od cvjetova u njezinoj kruni... Vječno će s tom ljubljenom Majkom pjevati vazda novu pjesmu ljubavi...“

Ovdje počinje drugi rukopis posvećen sestri Mariji od presvetog Srca, svojoj najstarijoj sestri. Terezija ga piše u rujnu 1896.

„Shvaćam vrlo dobro da nas samo ljubav može učiniti milima dragom Bogu, i ta je ljubav jedino dobro za kojim težim. Isus se udostojao da mi pokaže jedini put koji vodi k tom božanskom ognju. Taj put je predanje maloga djeteta koje bez straha zaspi u naručju svoga oca... "Ako je tko sasvim malen, neka dođe k meni", rekao je Duh Sveti na usta Salomonova (Izr 9, 4). I taj isti Duh Ljubavi rekao je također je "milosrđe dano malenima" (Mudr 6, 7). U njegovo ime otkriva nam prorok Izaija da će na Sudnji dan "Gospodin povesti svoje stado na pašnjake, da će skupiti male jaganjce i privinuti ih na svoje grudi" (Izaija 40, 11). I kao da sva obećanja nisu dovoljna, isti prorok, čiji je nadahnuti pogled već ponirao u vječne dubine, uzvikuje u ime Gospodino: "Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću ja tješiti vas, nosit ću vas u svom naručju i njihati vas na svojim koljenima. (Izaija 66, 12-13).“ „To je dakle sve što Isus traži od nas. On ne treba naših djela, nego samo našu ljubav, jer se taj isti Bog koji izjavljuje da mu nije potrebno da nam kaže ako je gladan, ne ustručava prositi malo vode od Samaritanke. Bio je žedan... Ali govoreći: "Daj mi piti" (Iv 4, 7), tražio je Stvoritelj svijeta ljubav svoga bijednoga stvora. Bio je žedan ljubavi... Ah, osjećam više nego ikada, Isus je žedan, a susreće samo nezahvalnike i nehajnike među učenicima svijeta, a i među svojim vlastitim učenicima nalazi, jao, premalo srdaca koja mu se potpuno predaju, koja shvaćaju svu nježnost njegove beskrajne ljubavi.“

„Biti tvoja zaručnica, Isuse, biti karmelićanka, biti po svom sjedinjenju s tobom majka duša, to bi mi moralo biti dovoljno... Ali nije tako... Bez sumnje, te su tri povlastice svakako moj poziv: karmelićanka, zaručnica, majka. Ali ja osjećam u sebi i druge pozive, osjećam poziv borca, svećenika, apostola, učitelja, mučenika; napokon, osjećam potrebu, želju da ispunim za tebe, Isuse, sva najherojskija djela... Osjećam u svojoj duši odvažnost križara, papinskoga zvava, htjela bih umrijeti na bojištu za obranu Crkve... Osjećam u sebi svećenički poziv. S kakvom bih te ljubavi, Isuse, nosila u svojim rukama kad bi ti na moju riječ sišao s neba... S kakvom bih te ljubavi davala dušama... Ali jao! Premda želim biti svećenikom, divim se i zavidim ponizosti sv. Franje Asiškoga i osjećam se pozvanom da ga nasljedujem odbijajući uzvišeno dostojanstvo svećeničko. O Isuse, ljubavi moja, živote moj... Kako da uskladim te suprotnosti? Kako da ostvarim želje svoje sirote male duše?... Ah, uza svu svoju neznatnost htjela bih prosvjetljivati duše poput proroka, učitelja, imam zvanje da budem apostol... Htjela bih protrčati zemljom, propovijedati tvoje ime i na nevjerničkom tlu zasaditi tvoj slavni križ! Ali, Ljubimče moj, samo jedno misijsko područje ne bi mi bilo dovoljno, htjela bih u isto vrijeme navješćivati evanđelje na svih pet kontinenata i sve do najudaljenijih otoka... Htjela bih biti misionarka ne samo nekoliko godina, nego bih htjela da sam to bila od stvorenja svijeta i da to budem da svršetka vjekova... Ali iznad svega bih htjela, ljubljeni moj Spasitelju, da prolijevam svoju krv za tebe do posljednje kapi... Mučeništvo, to je san moje mladosti. Taj je san rastao sa mnom pod trijemovima Karmela... Ali i tu još osjećam da je moj san ludost, jer se ne bih znala ograničiti da želim samo jednu vrstu mučeništva... Da bih bila zadovoljna, trebale bi mi sve... Htjela bih poput tebe, božanski moj Zaručniče, biti bičevana i raspeta... Htjela bih umrijeti kao sveti Bartolomej... Htjela bih poput svetog Ivana biti bačena u vrelo ulje, htjela bih podnijeti sve muke koje su pretrpjeli mučenici... Htjela bih sa svetom Agnezom i sa svetom Cecilijom pružiti svoj vrat pod krvnički mač i poput Ivane Arške, moje ljubljene sestre, na zapaljenoj lomači zazivati tvoje ime, Isuse... Misleći na muke koje će podnositi kršćani u vrijeme Antikristovo, osjećam da mi srce dršće, i htjela bih da te muke budu sačuvane za mene... Isuse, Isuse! Kad bih htjela napisati sve svoje želje, morala bih posuditi tvoju knjigu života; u njoj su zapisana sva djela svih svetaca, i ja bih voljela da sam ta djela izvršila za tebe... O moj Isuse, što ćeš odgovoriti na sve moje ludosti?... Ima li gdje duša koja bi bila manja, koja bi bila slabija od moje!... Ali upravo zbog moje slabosti ti si se, Gospodine, udostojao ispuniti moje djetinje željice, i ti hoćeš danas da ispuniš i druge moje želje veće od svemira...“

„Kao što je Magdalena, naginjući se neprestano nad prazan grob, napokon našla što je tražila, tako sam se i ja, ponizujući se sve do dubine svoga ništavila, napokon digla tako visoko da sam mogla doseći svoj cilj... (Sv. Ivan od Križa, Pjesme) Ne gubeći srčanosti nastavih čitanje, i ova me rečenica utješi: "Brinite se za savršenije darove, a ja ću vam pokazati još izvrsniji put." (1 Kor 12, 31) I Apostol tumači kako svi najsavršeniji darovi nisu ništa bez ljubavi... i da je ljubav izvrstan put koji sigurno vodi k Bogu. Napokon sam našla odmor. Promatrajući mistično tijelo Crkve nisam prepoznala sebe ni u jednom od udova koje opisuje sv. Pavao, ili bolje, htjela sam prepoznati sebe u svima... Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo sastavljeno od različitih udova, da joj onda ne nedostaje najpotrebniji i najplemenitiji od svih udova: shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve, te kad bi se ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv... Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta... jednom riječju, da je ona vječna!... Tada sam u zanosu svoje mahnite radosti uzviknula: O Isuse, Ljubavi moja... napokon sam našla svoje zvanje moje zvanje je ljubav! Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože!... U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav... Tako ću ja biti sve... Tako će se ostvariti moj san!“ „O Isuse, znam da se ljubav plača samo ljubavlju (Sv. Ivan od Križa, Duhovna pjesma). Zato sam tražila i našla sredstvo da olakšam svoje srce vraćajući ti ljubav ljubavlju.“

„Ali kako će ono zasvjedočiti svoju ljubav, kad se ljubav dokazuje djelima? Eto, malo će dijete bacati cvijeće, napunit će njegovim mirisima kraljevsko prijestolje, pjevat će svojim srebrnastim glasom pjesmu ljubavi... Da, Ljubimče moj, evo, tako će se istrošiti moj život... Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim nijednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi... Hoću da trpim iz ljubavi i dapače da se radujem u ljubavi; zato ću bacati cvijeće pred tvojim prijestoljem, neću proći ni kraj jednoga cvijeta a da mu ne skinem latice za tebe... Zatim ću, bacajući cvijeće, pjevati (a može li se plakati vršeći tako radosno djelo?), pjevat ću, pa i onda kad budem morala brati cvijeće usred trnja, i moja će pjesma biti toliko skladnija koliko trnje bude veće i oštrije.“

„O Isuse, zašto ne mogu reći svima malim dušama kako je neizreciva tvoja susretljivost... Ja osjećam, kad bi ti - što je nemoguće - našao dušu slabiju i manju od moje, ti bi se udostojao da je obaspeš još većim milostima kad bi se ona predala s potpunim pouzdanjem u tvoje beskrajno milosrđe. Ali čemu da želim objavljivati tajne tvoje ljubavi, o Isuse? Nisi li me ti sam poučio o njima i zar ih ne možeš otkriti i drugima?... Da, ja to znam, i ja te žarko molim da to učiniš, ja te zaklinjem da baciš svoj božanski pogled na velik broj malih duša... Zaklinjem te da izabereš čitavu vojsku malih žrtava vrijednih tvoje ljubavi!...“

Ovdje počinje treći rukopis posvećen č. majci Mariji od Alojzija Gonzage, lipanj 1897. Pisala ga je kroz cijeli mjesec lipanj. Posljednje retke, već teško bolesna.

„Ne želim govoriti, ljubljena moja Majko, o ljubavi i povjerenju koje mi vi iskazujete; nemojte misliti da je srce vašega djeteta u tome neosjetljivo, ali ja dobro osjećam da se sada nemam čega bojati, naprotiv, ja mogu u tome uživati, pripisujući dragom Bogu sve dobro koje se udostojao usaditi u mene. Ako mu se mili da se ja drugima činim boljom nego jesam, to se mene ne tiče: on je slobodan da radi kako hoće...“

„Vi znate, draga Majko, da sam uvijek željela biti svetica; ali jao! uvijek sam zaključila, kad sam se usporedila sa svecima, da je između njih i mene ista razlika kao između brda kojega se vrh gubi u nebeskim visinama i zrna neuglednog pijeska što ga prolaznici gaze nogama. Umjesto da klonem, rekoh sama sebi: Dragi Bog ne može ulijevati neispunjivih želja; ja dakle mogu, uza svu svoju sićušnost, težiti za svetošću; povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima; ali ja hoću da potražim način kako ću poći u nebo malim, vrlo ravnim i vrlo kratkim putem: malim, sasvim novim putem.“

„Već je vrlo dugo otkako se, ja to znam, uvriježio običaj među ljudima da se iskustvo mjeri godinama, jer je već sveti kralj David u svojoj mladosti pjevao Gospodinu: "Mlad sam i prezren." (Ps 118, 141) Ali u istom psalmu 118. ne ustručava se reći: "Mudriji sam od staraca, jer sam tražio tvoju volju... Tvoja je riječ svjetiljka koja osvjetljuje moje korake... Spreman sam ispunjavati zapovijedi tvoje i ništa me ne smućuje..." (Ps 118, 100. 105. 60)“

„Prošle godine udijelio mi je dragi Bog utjehu da obdržavam korizmeni post u svoj njegovoj strogosti; nikada se nisam osjećala tako jaka, a ta se jakost održala do Uskrsa. Međutim, na Veliki petak htio mi je Isus dati nadu da ću naskoro vidjeti na nebu... Oh, kako mi je slatka ta uspomena!... Pošto sam ostala kod Božjega groba do ponoći, vratila sam se u našu ćeliju. Ali jedva što sam imala vremena položim glavu na jastuk kad osjetih val koji se penjao, kipeći penjao do mojih usana. Nisam znala što je to, ali sam mislila da ću možda umrijeti, i moja je duša bila preplavljena radošću... Ali kako je naša svjetiljka bila ugašena, rekoh sebi da treba čekati do jutra da se uvjerim u svoju sreću, jer mi se činilo da sam ispljuvala krv. I jutro je brzo svanulo. Čim sam se probudila, odmah sam pomislila da smijem očekivati nešto radosno, i kad sam se približila prozoru, mogla sam ustanoviti da se nisam prevarila... Ah! duša mi se ispunila velikom utjehom, bila sam duboko uvjerena da Isus na godišnjicu svoje smrti želi da čujem prvi poziv. Bijaše to kao sladak i dalek žubor koji mi je navješćivao dolazak Zaručnika... (Usp. Mt 25, 6)“ Istog dana, tog Velikog petka, „imala sam tada tako živu vjeru, tako jasnu, da je misao na nebo sačinjavala svu moju sreću; nisam mogla vjerovati da ima bezbožnika koji ne vjeruju. Bila sam uvjerena da govore protiv svoga uvjerenja kad poriču postojanje neba, lijepoga neba gdje sam Bog želi biti njihova vječna nagrada.“ „Predraga Majko, sad mi se čini da me ništa ne prijeći da odletim, jer nemam više velikih želja, osim želje da ljubim dok ne umrem od ljubavi... (9. lipnja)“ „U početku devetnice govorila sam vam, draga Majko, da treba da me Blažena Djevica ozdravi ili da me odnese u nebo, jer sam smatrala da je velika žalost za vas i za zajednicu imati na brizi mladu bolesnu redovnicu; sada sam ipak spremna da budem bolesna i cijeli svoj život ako je to milo dragom Bogu, štoviše, pristajem da moj život bude vrlo dug, jedina je milost koju želim, da mi život izgori od ljubavi. O ne, ne bojim se duga života, ne odbijam borbu, jer "Gospodin je stijena na kojoj sam uzrasla, on je spremio moje ruke za borbu i moje prste za rat; on je moj štit, u njega se uzdam. (Ps 143, 1-2) Isto tako nikada nisam molila dragoga Boga da umrem mlada, ali sam se uvijek nadala da je to njegova volja.“

Terezija sanja o misijama, što će je nakon života i učiniti zaštitnicom misionara. „Otkako sam ušla u blagoslovljenu arku, uvijek sam mislila, ako me Isus ne odnese vrlo brzo u nebo, da će me zadesiti sudbina male golubice Noine: da će jednoga dana Gospodin otvoriti prozor arke i reći mi neka letim vrlo daleko, vrlo daleko, prema obalama nevjernika, noseći sa sobom maslinovu grančicu. Draga Majko, ta je misao uzdizala moju dušu, učinila je da letim iznad svega stvorenoga. Shvatila sam da i u Karmelu još može biti rastanaka, da će jedino u nebu sjedinjenje biti potpuno i vječno; tada sam htjela da moja duša stanuje u nebu, da gleda zemaljske stvari samo iz daljine. Pristala sam ne samo na to da budem prognana u nepoznat narod, nego sam - što mi je još mnogo gorče - prihvatila i progonstvo svojih sestara.“ „O ljubljena moja Majko, vaša želja za apostolatom nalazi u mojoj duši, vi to znate, vrlo vjeran odjek; dopustite mi da vam priznam zašto sam željela i još sada želim, ako me Blažena Djevica ozdravi, da idem u stranu zemlju i ostavim divnu oazu u kojoj živim tako sretna pod vašim majčinskim pogledom. (…) Ovdje sam okružena vašim majčinskim nježnostima, ne osjećam siromaštvo, jer mi nikada ništa nije nedostajalo. Ali iznad svega, ovdje imam ljubav vašu i svih sestara, i ta mi je ljubav vrlo ugodna. Eto zašto sanjam o samostanu gdje bih bila nepoznata, gdje bih morala trpjeti siromaštvo, pomanjkanje ljubavi i napokon progonstvo srca.“

„Da, osjećam, kad vršim djela ljubavi, da to Isus sam djeluje u meni; što sam više sjedinjena s njim, to više ljubim sve svoje sestre. Kad hoću da uvećam u sebi tu ljubav, kad osobito đavao pokušava da mi pred oči moje duše stavi pogreške ove ili one sestre koja mi je manje simpatična, ja se žurim da potražim njezine vrline, njezine dobre želje; kažem u sebi, ako sam je vidjela da je jednom pala, možda je već izvojevala velik broj pobjeda koje skriva iz poniznosti, i da čak i ono što mi se čini pogreškom može vrlo lako, po svojoj nakani, biti djelo kreposti. Nije mi teško da se o tom uvjerim jer sam jednoga dana doživjela malo iskustvo koje mi je dokazalo da nikada ne valja osuđivati bližnjega. Bilo je to za vrijeme odmora. Vratarica pozvoni dva puta. Trebalo je otvoriti veliki kolni ulaz da se može unijeti drveće određeno za jaslice. Odmor nije bio veseo jer vi niste bili ondje, ljubljena moja Majko; zato sam mislila, ako me pošalju kao pratilicu sestre ekonomi, da ću biti vrlo sretna; i majka potpriorica odredi za taj posao upravo mene, ili sestru koja se nalazila kraj mene. Odmah sam počela spremati ručni rad, ali tako sporo da je moja drugarica spremila svoj prije mene, jer sam mislila da ću joj ugoditi ako je pustim da ide s ekonomom. Sestra koja je zamjenjivala ekonomu gledala nas je smijući se, i videći da sam ustala posljednja, reče mi: "Ah, pravo sam mislila da nećete zaslužiti biser za svoju krunu: išli ste prepolako..." Sigurno je cijela zajednica pomislila da sam radila po svojoj naravi, i ja ne bih znala kazati koliko je jedna takva sitnica učinila dobra mojoj duši i kako me je učinila popustljivom prema slabostima drugih. To me ujedno priječi da ne budem tašta kad se o meni povoljno sudi, jer mislim ovako: Kad se moja mala djela kreposti uzimaju kao nesavršenosti, onda se sasvim isto tako može netko varati uzimajući kao krepost ono što je samo nesavršenost. Tada kažem sa svetim Pavlom: "Vrlo mi je malo do toga da me sudi bilo koji ljudski sud. Ja se ni sam ne sudim; onaj koji me sudi, to je Gospodin." (1 Kor 4, 3-4) I zato, da bi mi taj sud bio povoljan, ili štoviše, da mi uopće ne bi bilo suđeno, hoću da moje misli uvijek budu milosrdne, jer je Isus rekao: "Ne sudite, i nećete biti suđeni." (Lk 6, 37)“

O ljubavi prema bližnjima Terezija svjedoči. „U samostanu se nalazi sestra koja ima dar da mi je u svemu neugodna: njezino ponašanje, njezine riječi, njezin značaj - sve mi se to čini vrlo neugodno. Međutim, to je jedna sveta redovnica koja mora da je vrlo ugodna dragom Bogu. Zato nisam htjela popustiti prirodnoj odbojnosti koju sam osjećala, nego sam rekla sebi da se ljubav ne sastoji u osjećajima, nego u djelima; tada sam se potrudila da za tu sestru činim sve što bih činila za osobu koju najviše volim. (…) Jednoga mi dana za vrijeme odmora reče ona otprilike ove riječi, sva sretna: "Biste li mi htjeli kazati, draga sestro Terezijo od Djeteta Isusa, što vas toliko privlači k meni? Kad god me gledate, uvijek vidim da se smiješite." Ah, što me privlačilo, to je bio Isus sakriven u dnu njezine duše... Isus koji pretvara u slatkoću ono što je najveća gorčina... (Nasljeduj Krista III, 5, 3) Odgovorila sam joj da se smiješim jer sam sretna što je vidim (dakako, nisam dodala da je to u duhovnom pogledu).“

„Jao! Kad se prenesem u vrijeme svoga novicijata, kako vidim koliko sam bila nesavršena!... Trudila sam se za takvu sitnicu da se danas smijem. Ah! kako je Gospodin dobar što je uzdigao moju dušu, što joj je dao krila... Sve lovačke mreže ne bi me mogle prestrašiti, jer "uzalud se razapinje mreža pred očima onih koji imaju krila." (Izr 1, 17)“ Uistinu, „samo ljubav može raširiti moje srce. O Isuse, otkad ga taj slatki plamen uništava, ja radosno trčim putem tvoje nove zapovijedi... Hoću trčati njime do onoga sretnoga dana kada ću se uključiti u djevičansku pratnju i moći slijediti tebe beskrajnim prostorima, pjevajući tvoju novu pjesmu (usp. Otkr 14, 3) koja mora biti pjesma Ljubavi.“

Terezija veli kako ponekad teškom mukom suzdržava svoju nestrpljivost kada nađe neredan slikarski pribor no „katkada doduše moram tražiti stvari koje su mi neophodno potrebne, ali ako to učinim ponizno, ne ogrešujem se o zapovijed Isusovu; naprotiv, radim poput siromaha koji pružaju ruku da dobiju ono što im je potrebno; ako ih tko odbije, ne čude se, jer im nitko ništa ne duguje.“

„Kad bi platno na kojemu slikar radi moglo misliti i govoriti, sigurno se ne bi tužilo što ga bez prestanka obrađuje i prerađuje kist, ali ne bi ni zaviđalo tome oruđu na njegovoj sudbini, jer bi znalo da ne duguje kistu, nego umjetniku koji njim upravlja, ljepotu kojom je ukrašeno. A ni kist se ne bi mogao dičiti remek-djelom što ga čini, jer zna da umjetnici nisu u neprilici, da se igraju poteškoćama i da katkada vole izabirati slabo i neprikladno oruđe... Predraga moja Majko, ja sam kistić što ga je izabrao Isus da njime naslika svoju sliku u dušama koje ste mi vi povjerili.“

„Ah! molitva i žrtva sačinjavaju svu moju snagu, one su nepobjedivo oružje koje mi je Isus dao, one mogu mnogo bolje nego riječi djelovati na duše: često sam to iskusila. Jedno takvo iskustvo ostavilo je na mene ugodan i dubok dojam. Bilo je to u korizmi, bavila sam se tada samo jednom jedinom novakinjom koja se nalazila ovdje i kojoj sam bila "anđeo". Ona me potraži jednoga jutra sjajući od radosti: "Ah! kad biste znali", reče mi ona, "što sam noćas sanjala! Bila sam sa svojom sestrom i htjela sam je odvratiti od svih taština koje ona toliko voli; zato sam joj tumačila ovu kiticu iz vaše pjesme 'Živjeti od ljubavi': 'Tebe ljubit, Isuse, plodnog li gubitka! Svu ti svoju ljubav dajem zauvijek.' Osjećala sam dobro da moje riječi prodiru u njezinu dušu, i bila sam izvan sebe od radosti. Kad sam se ujutro probudila, pomislila sam da dragi Bog možda hoće da mu poklonim tu dušu. Kako bi bilo da joj pišem poslije korizme, da joj ispripovjedim svoj san i da joj kažem da je Isus hoće sasvim za sebe?" Ja joj bez duga razmišljanja odgovorih da može pokušati, ali prije treba da zamoli dopuštenje od naše Majke. Kako je još bilo daleko do kraja korizme, vi ste, predraga Majko, bili vrlo iznenađeni molbom koja vam se učinila jako preuranjena, i sigurno vas je dragi Bog nadahnuo te ste odgovorili da karmelićanke nisu pozvane da pismima spasavaju duše, nego molitvom. Čim sam saznala za vašu odluku, odmah sam shvatila da je to Isusova odluka, i rekoh sestri Mariji od Presv. Trojstva: "Treba se prihvatiti posla, molimo mnogo! Kakvog li će biti veselja ako na kraju korizme budemo uslišane!" Oh! beskrajnog li milosrđa našega Gospodina, koji će sigurno poslušati molitvu svoje djece... Na kraju korizme još se jedna duša posvetila Isusu. To je bilo pravo čudo milosti, čudo koje je postignuto revnošću ponizne novakinje! Kako je velika moć molitve!“ „Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled upravljen k nebu, poklik zahvalnosti i ljubavi u krilu kušnje kao i u krilu radosti; ukratko, ona je nešto veliko, nešto nadnaravno, što mi širi dušu i sjedinjuje me s Isusom.“ „Katkada, kad je moj duh u tako velikoj suhoći da mi je nemoguće iz njega izvući jednu jedinu misao da se sjedinim s dragim Bogom, ja izmolim vrlo polagano jedan Očenaš, a zatim jednu Zdravomariju; tada me te molitve zanose, hrane moju dušu mnogo bolje nego što bi to bilo da sam ih molila brzo stotinu puta...“

Nadalje o nesavršenosti veli: „Opazila sam - i to je sasvim prirodno - da su najsvetije sestre najobljubljenije: svi traže razgovor s njima, čine im uslugu a da je one i ne traže; napokon, te duše, koje su sposobne podnositi nepažnju i grubost, okružene su ljubavlju sa svih strana. Na njih se može primijeniti ova riječ našega oca sv. Ivana od Križa: "Sva su mi dobra bila dana kad ih više nisam tražio iz samoljublja." Nesavršene duše, naprotiv, nitko ne traži; prema njima se doduše vladamo u granicama redovničke uljudnosti, ali u strahu da im možda ne reknemo koju neljubeznu riječ, izbjegavamo njihovo društvo. (…) Evo što iz toga zaključujem: Za vrijeme odmora, za vrijeme slobodnog razgovora moram tražiti društvo sestara koje su mi najmanje ugodne, moram kod tih ranjenih duša vršiti dužnost dobrog Samaritanca. Jedna riječ, jedan ljubezan osmijeh često su dovoljni da razvesele žalosnu dušu; ali ja nipošto ne želim vršiti djela ljubavi samo zato da postignem taj cilj, jer znam da bih brzo klonula duhom: jedna riječ koju reknem s najboljom namjerom bit će možda protumačena sasvim obrnuto. Stoga, da ne gubim svoga vremena, želim biti ljubezna sa svima (a osobito sa sestrama koje su najmanje ljubezne) da razveselim Isusa i vršim njegov savjet što ga daje u Evanđelju otprilike ovim riječima: "Kad priređuješ gozbu, ne pozivaj svoje rođake i prijatelje, da ne bi i oni tebe za uzvrat pozvali te bi tako primio svoju nagradu; nego pozovi siromahe, hrome i uzete, i bit ćeš sretan što ti oni neće moći uzvratiti, jer Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, nagradit će te za to." (Lk 14,12-14 i Mt 6, 4)“

„Sjećam se jednoga djela ljubavi koje mi je dragi Bog nadahnuo da učinim dok sam još bila novakinja. (…) To je bilo u vrijeme dok je sestra od sv. Petra još išla u kor i u blagovaonicu. (…) Za večernjega razmatranja bila je smještena preda mnom; deset minuta prije šest trebalo je da se jedna sestra digne od molitve i da bolesnu sestru odvede u blagovaonicu. (…) nisam htjela propustiti tako lijepu priliku za obavljanje djela ljubavi, sjećajući se da je Isus rekao: "Što god ste učinili jednome od najmanje moje braće, meni ste učinili." (Mt 25, 40) Zato sam se vrlo ponizno ponudila da je vodim: nisam baš lako postigla da se prime moje usluge! Napokon sam se prihvatila posla, i imala sam toliko dobre volje da sam savršeno uspjela.“ „Svojim jadnim kljastim rukama drobila je svoj kruh u svoju zdjelicu kako je mogla. Ja sam to brzo primijetila, i svake večeri nisam je prije ostavila dok joj nisam učinila i tu malu uslugu. Kako me ona to nije molila, bila je vrlo ganuta mojom pažnjom, i njom sam, premda to nisam namjerice tražila, stekla potpuno njezinu naklonost, a osobito (to sam saznala tek kasnije) jer sam joj se, pošto bih joj odrezala kruh, nasmiješila najljepšim svojim smiješkom prije nego bih otišla.“

„Jedne zimske večeri vršila sam, kao obično, svoju malu dužnost; bilo je hladno, bila je noć... Najednom začujem u daljini slatke zvukove glazbala; tada sam sebi zamislila dvoranu, lijepo osvijetljenu, svu sjajnu od pozlate; mlade djevojke otmjeno odjevene laskaju jedna drugoj i nabacuju se uljudnim frazama svjetovnog društva; zatim moj pogled prijeđe na sirotu bolesnicu kojoj sam pomagala; mjesto ljupkog napjeva čula sam od vremena do vremena njezine tužne jecaje, a mjesto pozlate vidjela sam opeke našega strogog samostana, jedva osvijetljena slabašnim svjetlom. Ne mogu izraziti što se događalo u mojoj duši, ali znam da ju je Gospodin prosvijetlio zrakama istine koje su toliko nadjačale mračni sjaj zemaljskih svečanosti da nisam mogla vjerovati u svoju sreću... Ah! ni za tisuću godina uživanja svjetskih svečanosti ne bih bila dala onih deset minuta što sam ih upotrijebila u ispunjavanju svoje ponizne službe ljubavi...“

U tom vremenu Terezija dobiva dvojicu misionara kao braću za koje treba moliti i žrtvovati se da bi oni dobro vršili svoju dužnost u dalekim zemljama. „Nadam se da ću milošću dragoga Boga biti korisna više nego dvojici misionara, i nipošto ne bih mogla zaboraviti moliti se za sve, ne zapuštajući obične svećenike, kojih je dužnost katkada isto tako teška kao i dužnost apostola koji propovijedaju nevjernicima. (…) Eto tako sam se duhovno ujedinila s apostolima koje mi je Isus dao za braću: sve što je moje pripada svakome od njih, osjećam dobro da je dragi Bog predobar da bi davao u dijelovima, On je tako bogat da daje bez mjere sve što ga molim...“

„Isuse, moj predragi Ljubimče, ja ne znam kad će se svršiti moje progonstvo... Više nego jedna večer mora me još vidjeti kako pjevam u progonstvu tvoje milosrđe, ali napokon će i za mene doći posljednja večer; tada bih voljela da ti mogu reći, o moj Bože: "Ja sam te proslavila na zemlji; izvršila sam djelo koje si mi dao da činim; objavila sam tvoje ime onima koje si mi dao: oni su bili tvoji, i ti si mi ih dao. Sada znaju da sve što si mi dao dolazi od tebe, jer sam im priopćila riječi koje si ti meni priopćio; oni su ih primili i povjerovali da si me ti poslao. Ja molim za one koje si mi dao, jer su tvoji. Nisam više u svijetu, ali oni su još ovdje, a ja se vraćam k tebi. Sveti Oče, sačuvaj radi svog imena one koje si mi dao. Ja sada idem k tebi, i zato da radost koja dolazi od tebe bude ispunjena u njima, ja govorim ovo dok sam u svijetu. Ne molim te da ih uzmeš iz svijeta, nego da ih očuvaš od zla. Oni nisu od ovoga svijeta, isto tako kao što nisam ni ja od svijeta. Ali ne molim samo za njih, nego i za one koji će povjerovati u tebe na njihove riječi... Oče moj, ja želim da ondje gdje ja budem budu sa mnom i oni koje si mi dao, i da svijet spozna da si ih ljubio kao što si i mene ljubio." (Usp. Iv 17) Da, Gospodine, eto to bih htjela ponavljati za tobom prije nego poletim u tvoje naručje.“ „Ti znaš, o moj Bože, da nikada nisam željela drugo nego ljubiti tebe, ja ne težim ni za kakvom drugom slavom. Tvoja me je ljubav pratila od moga djetinjstva, rasla je sa mnom, i sada je to bezdan kojemu ne mogu izmjeriti dubine. Ali ljubav privlači ljubav…“

„Jedan je stari mudrac rekao: "Dajte mi polugu, uporište, i dignut ću svijet." Što Arhimed nije mogao postići, jer njegov zahtjev nije bio upravljen Bogu i jer je bio postavljen samo u granicama materije, postigli su sveci u svoj svojoj punini. Svemogući im je dao kao uporište sama sebe i samo sebe, a za polugu - molitvu koja pali vatrom ljubavi, i tako su oni digli svijet; tako ga dižu sveci koji se još bore, i tako će ga, sve do konca svijeta, sveci budućnosti također dizati.“ O stanju svoje duše veli: „Ne težim za prvim mjestom, nego za posljednjim; mjesto da idem naprijed s farizejem, ja ponavljam, puna pouzdanja, poniznu molitvu carinika; ali nadasve nasljedujem primjer Magdalene, njezinu divnu ili bolje njezinu zaljubljenu smionost koja očarava Srce Isusovo, a zavodi moje. Da, ja osjećam, kad bih imala na svojoj savjesti sve grijehe koji se mogu počiniti, bacila bih se, slomljena srca od kajanja, u naručje Isusovo, jer znam koliko ljubi rasipnog sina koji se vraća k njemu. Dragi je Bog doduše, u svom susretljivom milosrđu, očuvao moju dušu od smrtnoga grijeha, ali to nije razlog zašto se dižem k njemu s pouzdanjem i ljubavlju.