„9. srpnja poglavar Karmela, misleći da Terezija nije "dosta bolesna", odgađa joj bolesničko pomazanje. Istina je da ona još pokazuje dovoljno života i zadivljuje svoje sestre otvorenom radošću. Ona živi u očekivanju skorog dolaska "Lopova", koji će "raskinuti platno toga slatkog susreta": "umrijeti iz ljubavi" prema opisu svetog Ivana od Križa bila je uvijek njezina nada. Majka Agneza bilježi ovaj razgovor: "Plašite li se smrti sada kad je vidite tako blizu? - Ah! sve manje i manje! - Plašite li se Lopova? Ovaj put on je na vratima! - Ne, nije na vratima, ušao je unutra. Ali što kažete, moja Majčice! Plašim li se Lopova! Kako bih se bojala nekoga koga toliko ljubim?!"“

„Ona nabraja tajanstvena obećanja: "Opet ću doći... sići ću..." I napokon, 17. srpnja, ove riječi koje su postale čuvene: "Osjećam napose da moje poslanje tek počinje, poslanje da činim da dragi Bog bude ljubljen kao što ga ja ljubim, da dadem svoj mali put dušama. Ako dragi Bog usliši moje želje, svoje ću nebo provesti na zemlji sve do svršetka svijeta. Da, proći ću svoje nebo čineći dobro na zemlji." 28. srpnja veoma ozbiljno pogoršanje: prema priznanju bolesnice, to je početak "velikih patnja". Liječnik misli da neće prebroditi noć. U susjednoj se ćeliji (gdje spava sestra Genoveva, njezina bolničarka) priprema sve što je potrebno za pogreb i, u 18 sati, u petak 30. srpnja, velečasni Maupas podjeljuje joj napokon bolesničko pomazanje i svetu pričest kao popudbinu. (…) "Sve mi je jednako, živjeti ili umrijeti, volim samo ono što On čini."“ „Patnja dosiže najviši stupanj između 22. i 27. kolovoza. Sušica (prvi je izgovorio tu riječ liječnik Francis La Neele, Terezijin rođak, koji je dojurio iz Caena na poziv Karmela) proširila se na crijeva.“ „Novo neočekivano popuštanje u posljednjim danima kolovoza; potrajat će do 13. rujna. Liječnik La Neele tvrdi da njegova rođakinja ima samo jednu polovinu pluća za disanje. Ostaje joj još mjesec dana života.“

„"Sestrice moje, molite za siromašne bolesnike na samrti. Kad biste znale što se događa! Kako malo treba pa da se izgubi strpljivost!... Prije to ne bih vjerovala." Pitaju je: "Kako uređujete sada svoj mali život? - Moj mali život je da trpim i to je sve!" (…) Mislim da će ona umrijeti smijući se, toliko je vesela", piše sestra Marija od Euharistije svojim roditeljima u jednom od svojih tako dragocjenih izvještaja o zdravstvenom stanju bolesnice.“ „Pred smrću, mučena tjelesnim patnjama, Terezija čezne za nebom svim svojim silama: ono joj se čini "zatvoreno". "Nebo je glavno. Kako je to čudno i nepovezano!" Par kratkih povjerljivih izjava Majci Agnezi odskaču kao bljesak: "Treba li toliko ljubiti dragoga Boga i Presvetu Djevicu i imati takvih misli!... Ali se ne zaustavljam na njima." Videći kroz prozor "crnu rupu" u vrtu: "Ja sam u jednoj takvoj rupi dušom i tijelom. Ah! da, kakve tmine! Ali ja sam u njoj u miru."“ „19. kolovoza pričešćuje se posljednji put.“ „"Ova Jobova riječ: 'Čak kad bi me Bog i ubio, još bih se u njega uzdao', očarala me još od mog djetinjstva: Ali sam dugo čekala prije nego sam se ustalila na tom stupnju predanja. Sada sam tu; dragi Bog me tu stavio, uzeo me u svoje ruke i tu me posadio..."“

„Čini se kao da je postala posve prozirna: "Lijepo će se vidjeti kako sve dolazi od dragoga Boga; i slava što ću je posjedovati bit će nezasluženi dar koji neće pripadati meni; svi će to dobro vidjeti..."“ (…) „8. rujna slavi sedmu godišnjicu svojih zavjeta, sva u cvijeću. Plače od zahvalnosti: "To je radi nježnosti dragoga Boga prema meni; izvana sam ushićena, a ipak, iznutra sam uvijek u kušnji... ali i u miru." (…) Lijeva strana pluća potpuno je zahvaćena sušicom. Terezija se guši i ne može više govoriti a da ne prekida rečenice: "Mama!... nedostaje mi zemaljski zrak. Kad će mi dragi Bog dati nebeski zrak... (…) Kao iznemogao putnik koji tetura pri kraju svoga putovanja, stiže i ona na kraj svoga križnog puta: "Da, ali ja padam u naručje dragoga Boga!"“

„Uvečer ju je velečasni Faucon ispovjedio. Dok je izlazio iz bolesničke sobe, veoma potresen povjerava: "Kako lijepa duša! Čini se da je utvrđena u milosti."“

„Ne možemo da ne spomenemo njezine riječi što ih je izgovorila u lipnju o ovoj "smrti iz ljubavi" kojoj se nadala: "Nemojte se žalostiti, moje sestrice, ako mnogo trpim i ako ne vidite na meni, kako sam vam već rekla, nikakva znaka sreće u času moje smrti. Naš je Gospodin sigurno umro kao Žrtva Ljubavi, a vidite kakva je bila njegova smrtna borba!..."“ „U vrijeme kad se zvoni Anđeo Gospodnji (18 sati) umiruća dugo gleda Gospu od Osmijeha; čvrsto drži svoje raspelo. Zajednicu, koja je u bolesničkoj sobi gotovo dva sata, priorica otpušta. Glava joj je pala na jastuk, naklonjena u desno. Priorica naredi da se pozvoni zvonce bolesničke sobe, sestre se žurno vrate. "Rastvorite širom vrata!" naredi Majka Gonzaga. Čim je zajednica ponovno klekla oko kreveta, Terezija razgovijetno izgovori gledajući raspelo: "Oh! ja ga ljubim... I trenutak kasnije: "Bože moj... ja... te ljubim!..." Njezine su oči iznenada oživjele i zagledale se u jednu točku malo iznad kipa Presvete Djevice. Njezino lice poprimi izgled kakav je imala dok je bila posve zdrava, izgledala je kao u zanosu. Taj pogled potraja koliko je potrebno da se izmoli Vjerovanje. Zatim je zaklopila oči i izdahnula. Bilo je oko 19,20 sati. S glavom naklonjenom udesno, s tajanstvenim smiješkom na usnama izgledala je veoma lijepa.“

Iz bolesničke sobe pisala je 9. lipnja ocu Belliereu: "Ja ne umirem, nego ulazim u život."